|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Za početak,ovo je izmišljena priča o životu jedne tinejdžerice.Saznati ćete što će joj se sve događati,s čim će se susretati,a možda će nekada biti u istoj situaciji kao i vi...
Zovem se Helena i moj novi život počinje u gradu u kojeg sam se nedavno preselila.Sve mi je nepoznanica,trebam vremena da se naviknem.Idem u 8. razredi imam 14,uskoro 15 godina.Moja najbolja prijateljica zove se Mia,ali smo se nažalost razdvojile kad sam se preselila.Još smo u kontaktu i uvijek ćemo biti.Ne znam što me čeka u novoj okolini,nadam se puno boljih stvari...
She says her love for me could never die
But that'd change if she ever found out about you and I
Oh - but her love is cold
It wouldn't hurt her if she didn't know, 'cause...
When it gets too much
I need to feel your touch
I'm gonna run to you
I'm gonna run to you
Cause when the feelin's right I'm gonna run all night
I'm gonna run to you
She's got a heart of gold she'd never let me down
But you're the one that always turns me on
You keep me comin' 'round
I know her love is true
But it's so damn easy makin' love to you
I got my mind made up
I need to feel your touch
I'm gonna run to you
Ya - I'm gonna run to you
Cause when the feelin's right I'm gonna stay all night
I'm gonna run to you
Ya - I'm gonna run to you
Oh when the feelin's right I'm gonna run all night
I'm gonna run to you
I tako prolaze dani,prolazr,prolaze i prolaze....A toliko se toga događa....Nisam ni svjesna da je toliko vremena prošlo otkako sam došla ovamo.Sad sam totalno opušteno...
Uskoro će mi rođendan...:-)....Inače 15.Ne mogu vjerovat da ću napunit 15,ne mogu vjerovat da ove godine opet mijenjam školu,da krećem u srednju,u potpuno i opet novu sredinu.Ja nisam svjesna ovog.Kukam i jaučem kada moramo učiti za par predmeta,a svi mi kažu - čekaj da dođeš u srednju.Želim uživati u posljednjim mjesecima koje provodim u osnovnoj školi.Mnogi me pitaju hoću li plakati zadnji dan.Ha,na to pitanje ne mogu dati odgovor.Ne mogu.Nisam plakala kada sam otišla iz svoje bivše škole,ali za ovu nisam sigurna.Tu su ljudi drugačijeg srca,meni bliži.Teško mi je razmišljati o tim vremenima,o tome što me sve čeka u budućnosti.Ove zadnje mjesece u osnovnoj želim što ljepše provesti...
Za ono pismo ne znam.Još uvijek.Zezancija ili ne,svejedno mi je.
Čula sam se sa Mijom jučer.Pričale smo toliko dugo da me mama morala "skinut" s telefona.Ona meni priča svoje doživljaje,ja njoj svoje.Ponekad ju pitam kako razred,da ih pozdravi.Moći će doći na moj rođoš...
Antonija je danas dobila opomenu...Zbog mene...Prvo sam ja uljepšala svoju stranicu u imeniku,danas ona.Bocnula me patentaricom usred sata.Ja sam poskočila,al ova me nije vidjela.Zatim sam i ja uzela patentaricu i ubola nju,ona se počela smijat ko luda,naravno,i nastavnica se izvikala na nju...Piše joj:"Ometa sat."Ha,ha,ha...Jadna,smijala sam se i hihotala cijeli sat,baš kao i ona meni...Pa tko se zadnji smije... :-)
Da...Dan zaljubljeni (i moj dan).U školi su bili postavljeni sandučići kako je to običaj.Ja nisam nijedno ubacila,e nisam.Baš nisam htjela pisat nekome,čak ni njemu.Prije smo si mi cure sve znale slat pisma,a i znala sam dobit od par dječaka.Kad su raspoređivali pisma po raazredima,u naš su donjeli samo par.Naravno da se nikom nije dalo pisat pisma u 8. razredu.Za mene su bila 2.Otvorila sam jedno,bilo je od jedne moje vrlo dobre frendice iz susjednog razreda.Otvorila sam i drugo pismo.Bilo je ono,baš pravo "ljubavno"...Rukopis mi je bio nepoznat,ali svatko može napisat lažno pismo.To sam i pomislila i nisam pridavala previše pažnje tom pismu jer sam nekako bila sigurna da je to nečija spačka...I Antonija,frendica s kojom sjedim je isto tako mislila.Iduće dane sam primjetila kako se Zvone čudno ponaša prema meni.Da,zaboravila sam napisati da je u pismu pisalo "jedan iz razreda".Mislim,nekako me izbjegavao,a prije mi je uvijek nešto dobacivao.Možda je on napisao ono pismo i sad mu je neugodno...?Nisam znala,a istina je da je uvijek imao neke komentare na moje riječi i kao što sam već napisala,uvijek mi nešto dobacuje.Ne znam,ali tako mi je svejedno...Možda sam trebala ipak pisati Tomislavu i potpisati se kao "jedna iz razreda"....?
I to se dogodilo.Jučer.U srijedu.Trebali smo radit neke zadatke koje nam je nastavnica dala.U razredu buka,nitko ništa ne radi,osim nas par.Čujem ja u pozadini da netko priča o meni.Čujem nešto "Helena..."Ne obazirem se.Opet čujem nešto,ali sada jasno:"Helena ima doma papigu i sada već zna reći Helena..."Je istina,imam papigu,ali ne govori.Ponavljam - u razredu je bila buka.Okrenula sam se prema njemu (naravno,tko bi drugi nego Zvone) i rekla sam mu:"Ne seri..."U trenutku kad sam počela pričati,cijeli je razred zašutio i tada se jasno i glasno čulo ono moje "Ne seri".Ostala sam zatečena,a nastavnica me blijedo gledala...Ajme koja blamaža.I nevjerojatno je to što je bila buka sve dok ja nisam prozborila...Svi su govorili kako to treba upisati jer kad god oni nešto naprave to se upiše,a to je bio šok za njih jer sam ja poznata kao odlična,pristojna i kulturna učenica.Naravno da je nastavnici bila dužnost da me upiše i sada mi u rubrici iz matematike piše "Nekulturna"...I danas su mi nabacivali komentare u vezi toga,ali ne obazirem se.Moralo se i to dogodit,za sve postoji prvi put....Hahahahaha....
Ajme,ajme...On...Tomislav.Potpuno sam se zaljubila i toliko o njemu razmišljam da sam zaboravila nazvati Miju koja će uskoro doći doma.Već sam joj se ispričala,razumije me jer i ona zna kako je biti zaljubljen.Ipak,nije baš dobro toliko ludovati za nekim.Ne vidiš što se oko tebe događa,razmišljaš samo o toj osobi.
Malo me uhvatila prehlada.Sad bi moja mama rekla:"To ti je zato jer si se ljubila s dečkom na kiši."Eh,nije istina.Ja sam prehladu pokupila u školi,jer se "pametan" Zvone taman kao slučajno zakašljo meni u facu.Ok,nisam znala da mi je prenio neki virus.Tek sada znam.Inače mi se taj Zvone baš i ne sviđa.Nekako se uvijek okomi na mene,kao uvijek:"Helena ovo,Helena ono".No,ovaj tjedan su nastavnici totalno poludjeli.Muče nas ko male majmunčiće.Iako svaka normalna škola ima do 3 ispita tjedno,ma neee....8.A uvijek mora imati više od toga.Tako da sam ovaj tjedan jaako zauzeta.Valjda ću stći napisati koji post.No,evo...Svi koji su prehlađeni kao ja neka piju puno čaja i jedu puuuno voća i povrća (nemojte se ljubiti s dečkom na kiši)....
Evo me.Živa sam i zdrava…Dugo me nije bilo.Jednostavno nemam vremena pisati jer se toliko toga dogodilo.Stvarno ne znam odakle da počnem.Možda ovako…..
Kao što i znate bilo je malo problema u novoj školi ali je sad sve na svome mjestu.Našla sam super prijatelje i stalno smo skupa.Mia se odlično oporavlja nakon uspješne operacije,to mi je bila najljepša vijest ovoga tjedna.No sve je to super,ali nisam o tome danas željela pisati.Naime,dogodilo se nešto što mi se nikad prije nije dogodilo…Ljubav…Konačno je sve krenulo kako treba.Zaljubila sam se u jednog preslatkog dečka iz svog razreda.Zove se Tomislav i to je sve najvažnije što znam o njemu.Mislim da ima još puno vremena da saznam što više.Neprestano razmišljam o njemu…Nikome još ovo nisam rekla.Dogovorila sam se s Mijom da ću ju posjetiti u bolnicu kada moji budu slobodni da me odvezu,ona će prva saznati za ovo..Inače prije nisam ni primjećivala dečke,ni sam ne znam zašto,imala sam ionako dovoljno svojih problema.Odlučila sam nekako prokomunicirati s Tomislavom,onako za početak.Prvi tjedan u školi je stvarno super…Znate kakav je osjećaj biti svježe zaljubljen,eh,pa sada znam i ja…
Došla sam doma iz škola,rekla svojima za vijest.Kada sam došla usvoju sobu,legla sam u krevet i razmišljala.Miji će biti bolje.Razmišljala sam ovaj puta optimistično.Možda sam se danas u školi pogrešno ponašala.U životu se događaju i gore stvari od slomljene noge.Neću se prisjećati prošlosti.Sada sam tu u novoj okolini.Mia će se,nadam se brzo oporaviti.No,zašto sam tako pesimistično razmišljala?Ni sama ne znam.Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene,tako sam barem mislila.Ovo što se meni događa to je tek sitnica onoga što se svakodnevno u svijetu događa.Ustala sam se iz kreveta i nazvala Miju.Nitko se nije javljao na mobitel.Vjerovatno će uskoro na operaciju,mislila sam.No,da nije sve tako crno u mojim mislima,pustila sam svoju omiljenu pjesmu.Podigla mi je raspoloženje.Svojim roditeljima nisam puno pričala o današnjem danu,makar su me puno ispitivali.Izbjegavala sam odgovarati,ne bi me razumjeli…Malo mi je teže u životu jer sam jedinica i nisam razmažena kako neki kažu da jedinice moraju biti…Zaista imam nekada osjećaj da me roditelji ne razumiju,ali oni zaista daju sve od sebe da mi ugode i to cijenim.Kada sam večerala,pomogla sam mami oprati suđe te se zavukla u sobu.Pustila sam glazbu i crtala.Kada imam naporan dan,uvijek crtam jer me to opušta.Crteži ovise o mom raspoloženju.Ovaj puta sam crtala sebe u Miju.Ne zbog toga što joj se dogodilo.Ja i ona poznajemo se od malih nogu,nismo nikada iznevjerile jedan drugu.Jednostavno je posebna osoba…Crtajući brzo mi je prošlo vrijeme,uskoro sam zaspala…
Mislila sam da je ovo kraj svih mojih problema,ali izgleda da sam se prevarila.Zapravo je sve bilo super dok nisu završili zimski praznici.Počelo je drugo polugodište u novoj školi i "Napokon je",mislila sam "došao prvi dan".Nastavnicima nije lako ocijenjivati novu učenicu u samo drugom polugodištu.Moje vrlo dobre ocijene nisu im puno značile,no prvi tjedan nije bilo puno ocijena.Bila sam veoma iznenađena kada sam prvi put ušla u 8.a razred.Činili su mi se dragi,bili su nasmješeni i izgledali su veoma sretno zbog nove učenice u razredu,tako se bar meni činilo.Ali nije sve bilo tako bajno i lijepo kako sam opisala prvi dan.Ne mislim na novu školu.Mislim na Miju koja mi je u međuvremenu napisala poruku:"Hej Helena,ne mogu vjerovati,danas sam završila u bolnici...Slomila sam nogu kada sam išla u školu...Poskliznula sam se na led.Sada sam u bolnici,ne znam kada mi slijedi operacija pošto mi je desna noga slomljena.Ne želim da se brineš,sve će biti dobro...Čuvaj se,klisko je vani...".Zašto baš Mia?Što se to događa sa mojim životom?Zar on ne može bitio normalan?Moja najbolja prijateljica je slomila nogu...Zašto uvijek dobri ljudi stradaju?Te su me misli pratile cijeloga dana.To je bio razlog što sam prvoga dana u novoj školi,umjesto da budem prijateljski raspoložena za upoznavanje novih faca,bila tiha,zamišljena,tužna i povučena.Začudo,nitko me nije pitao što mi je.Svi su me začuđeno gledali.Pitali su me pokoje pitanje odakle sam,čime se bavim i ništa više.To je bio moj prvi dan u školi...
Zapravo nisam mogla čekati zajedničko upoznavanje novog grada.Odlučila sam sama upoznati okolicu naše nove ulice.Mama se isprva nije s tim složila,ali sam ju nekako uspjela nagovoriti.Malo sam lutala,no nisam se previše udaljavala od naše,moram istaknuti,nove kuće.Najobičniji grad sa najobičnijim ljudima.Ljudi se na prvi pogled čine simpatičnima.Iako ovdje nismo došli onako bez ikakvog znanja gdje idemo,bila sam znatiželjna.Pa,tu ću provesti pola života...Gledala sam te užurbane ljude - razmišljala sam gdje ide,kamo žure.Nisam navikla vidjeti ih ovakve,tamo kod nas nije bilo žurbe.Baš mi je u tom trenutku nedostajao prijatelj...Došlo mi je da dođem do nekog stranca i započnem razgovor.Nedostaju mi,iako to nisu zaslužili,moji prijatelji iz razreda...Lutajući,o svemu sam razmišljala.Bila sam svjesna da je ovo nešto novo za mene.Pogledala sam na sat - bilo je vrijeme da se vratim kući,treba pomoći raspakirati stvari...
Početak je novog razdoblja.Konačno sam se preselila,svi moji problemi nastali u prethodnome gradu su nestali.Nema više onih "super prijatelja" koji su me okruživali u "super školi".Moja najbolja prijateljica Mia,jedina koja me razumije sada je kilometrima daleko od mene.Pozdravila sam se s njom,onako pravo prijateljski jer ona to i zaslužuje.Ispustila sam par suza,ali samo zbog sjećanja na sve lijepe trenutake koje sam proživjela s njom.Još smo u kontaktu i bit ćemo uvijek.Sve mi je ovdje velika nepoznanica.Nova kuća,grad,ljudi,okolica...Koliko mi treba da se naviknem na potpuno novi život?Svoje bivše kuće rado ću se sjećati,ali ne i škole koju sam prethodno spomenula.Svaki odlazak u školu je bila mala noćna mora...Nisam odlična učenica i prolazim s vrlo dobrim,to mi nimalo ne smeta.Ne razmišljam o budućnosti,o srednjoj školi ni o fakultetu.Osmi sam razred,ima još vremena.Od svih razreda osnovne škole znam da će osmi biti najbolji jer ga nastavljam na potpuno drugom mjestu.Mia je jako tužna,razumijem ju,i ja sam.No,ona razumije mene i moje probleme koje sam imala.Sada su nestali.Jesu vam se ikada rugali zbog aparatića na zubima?Vjerovatno povremeno.Meni su se rugali svaki dan.To naravno nije bio jedini problem...Imala sam ih i kod kuće,ali se sada ne želim prisjećati tog razdoblja.Hrabro idem dalje,ni ne znam što me čeka sutra...
